Šumski slonovi raznose sjemena drveća koje može da uskladišti velike količine ugljenika. Bizoni ispašom vraćaju hranljive materije u prirodni ciklus i tako podstiču rast biljaka. Ribe svojim kretanjem i izmetom prenose ugljenik iz površinskih slojeva u dubine okeana.
Ovi procesi nisu novo otkriće. Uloga životinja u ublažavanju klimatskih promjena bilježi se već decenijama, ali uglavnom kroz pojedinačna istraživanja, posvećena određenoj vrsti ili ekosistemu. Ono što se sada mijenja jeste pokušaj da se ta rasuta znanja objedine i uvedu u prostor u kojem se odlučuje o klimatskoj politici.
Na 64. zasijedanju pomoćnih tijela Okvirne konvencije Ujedinjenih nacija o promjeni klime (UNFCCC), održanom u junu 2026. godine, istraživači iz različitih disciplina i zemalja od Indije i Ruande do Čilea i Finske, prvi put su se formalno usaglasili oko zajedničke formulacije uloge divljih životinja.
Njihova poruka je da životinje ne treba posmatrati samo kao predmet zaštite. Ekološke funkcije koje obavljaju trebalo bi da postanu dio klimatske politike, uključujući procjene emisija i ponora ugljenika, obnovu ekosistema i planiranje mjera zaštite prirode.
U izjavi o konsenzusu, koju sada podržava više od 300 stručnjaka, navodi se da su klimatske procjene i rješenja zasnovana na prirodi „naučno nepotpuni“ ukoliko zanemaruju ekološku ulogu divljih životinja. Od vlada se zato traži da životinje izričito uključe u obračun ugljenika, planiranje obnove ekosistema i strategije zaštite prirode koje se razvijaju u okviru UNFCCC-a.
Uloga divljih životinja već je prepoznata kroz Konvenciju o biološkoj raznovrsnosti, Konvenciju o migratornim vrstama i Međunarodnu uniju za zaštitu prirode (IUCN). Međutim, to priznanje do sada nije pretočeno u konkretne promjene klimatske politike na nivou UNFCCC-a.
„Divlje životinje su među našim najvećim saveznicima u zaštiti planete od klimatske katastrofe, ali je njihova uloga predugo bila zanemarivana“, kazao je Met Kolis, viši direktor IFAW-a za javne politike.
Naučna osnova izjave o konsenzusu nalazi se u okviru nazvanom „Oživljavanje ciklusa ugljenika“, koji su zajednički razvili Škola za životnu sredinu Univerziteta Jejl i Globalna alijansa za obnovu divljine. Polazna tačka tog okvira bio je rad objavljen 2023. godine u časopisu Nature Climate Change. Potpisalo ga je 15 naučnika iz osam zemalja, koji su pokušali da procijene koliko bi obnova funkcionalnih populacija divljih životinja mogla da utiče na globalni ciklus ugljenika.
Njihova procjena bila je velika: oporavak tih populacija mogao bi da poveća globalnu apsorpciju ugljen-dioksida za dodatnih 6,41 gigatona godišnje.
Ta brojka zasnovana je na nizu pojedinačnih primjera. Jedan od njih odnosi se na šumske slonove u zaštićenim područjima basena Konga. Obnova njihovih populacija, prema procjenama koje se navode u prilog ovom pristupu, mogla bi da doprinese apsorpciji dodatnih 138 miliona tona CO₂. Slonovi, između ostalog, šire sjemena drveća sa velikom gustinom uskladištenog ugljenika i utiču na strukturu šume. Njihovo prisustvo zato može da mijenja ne samo broj i raspored biljnih vrsta, već i količinu ugljenika koju šumski ekosistem zadržava.
Drugi često navođen primjer dolazi iz Serengetija. Oporavak populacije gnuova smanjio je količinu biljnog materijala koji ostaje iza ispaše, a time i učestalost i intenzitet požara. Prema iznesenim procjenama, tako je omogućeno skladištenje količine ugljenika približno jednake ukupnim godišnjim emisijama Kenije i Tanzanije.
Takvi primjeri pokazuju da životinje mogu da utiču na klimu preko procesa koji nijesu uvijek neposredno vidljivi. One prenose hranljive materije, mijenjaju vegetaciju, raznose sjemena, utiču na požare i povezuju različite djelove ekosistema. Pitanje je, međutim, koliko se ti efekti mogu pouzdano prenijeti sa pojedinačnih područja na regionalni ili globalni nivo.
Istraživači koji su razvijali modele znatno su oprezniji nego što bi se moglo zaključiti iz najistaknutijih procjena.
U naknadnoj analizi, koju su mnogi od istih naučnika objavili u časopisu People and Nature, otvoreno se navodi da neto uticaj određene vrste na dinamiku ugljenika zavisi od konkretnog ekološkog konteksta, kao i da neizvjesnost takvih procjena može biti velika.
Životinje u nekim ekosistemima povećavaju skladištenje ugljenika. U drugima možda nemaju mjerljiv uticaj, dok ga u pojedinim okolnostima mogu čak i smanjiti. Ista vrsta ili isti proces zato ne moraju dati jednak rezultat na različitim područjima.
Ograničenja su navedena i u izvornom radu iz 2023. godine.
Njegovi autori priznaju da širenje obnove divljine na čitave regione nosi velike neizvjesnosti. Takav poduhvat podrazumijevao bi obnavljanje populacija krupnih životinja u relativno kratkom periodu. Istovremeno, neki ekosistemi morali bi da prođu kroz duboke promjene kako bi te populacije uopšte mogli da podrže. Na pojedinim područjima to bi moglo značiti prelazak iz šumskog ekosistema nazad u stepske travnjake.
Tu se dolazi do jednog od ključnih neriješenih pitanja. Nauka još nema dovoljno pouzdan način da, tokom cjelokupnog životnog ciklusa biljaka, utvrdi da li procesi koje pokreću životinje u konačnom zbiru smanjuju ili povećavaju količinu ugljenika u ekosistemu.
Sami istraživači to opisuju kao otvoreno područje za dalji rad, a ne kao problem koji je već riješen. Trofička obnova divljine jeste obećavajuća hipoteza, potkrijepljena sve većim brojem dokaza, ali prije svega za određene vrste u određenim ekosistemima. Ona još nije dovoljno precizno kvantifikovana da bi mogla postati pouzdana stavka globalnog bilansa ugljenika.
Upravo na tom mjestu ambicija izjave o konsenzusu ide korak dalje od trenutne preciznosti podataka. Zahtjev da UNFCCC formalno uključi divlje životinje u obračun ugljenika podrazumijeva visok stepen pouzdanosti mjerenja. Vodeći istraživači u ovoj oblasti, međutim, upozoravaju da takav nivo još nije u potpunosti dostignut.
To ne osporava osnovnu ekološku pretpostavku. Tvrdnja da životinje utiču na vegetaciju, hranljive materije, požare, zemljište i kretanje ugljenika oslanja se na decenije posmatranja prirode i veliki broj istraživanja. Razlika postoji između dokazivanja da određeni proces djeluje i preciznog izračunavanja njegove ukupne klimatske koristi. Prvo je u mnogim slučajevima dobro dokumentovano. Drugo i dalje zahtijeva oprez.
Ukoliko vlade počnu da koriste ove okvire, biće im potrebni dovoljno pouzdani sistemi praćenja da ne bi preuveličavale klimatske koristi pojedinačnih mjera zaštite prirode. Taj rizik nije samo teorijski, jer se ova naučna oblast neposredno dodiruje sa tržištem ugljeničnih kredita i međunarodnim finansiranjem klimatskih projekata.
Procjena da je određena mjera sačuvala ili apsorbovala veliku količinu ugljenika može imati finansijsku vrijednost. Zbog toga način mjerenja mora biti dovoljno precizan da razlikuje stvarni doprinos od očekivanog ili pretpostavljenog efekta.
Bez obzira na neizvjesnosti u modelima, politička podrška za uključivanje divljih životinja u klimatske politike postaje sve vidljivija. Izjava o konsenzusu uslijedila je nakon što su se afrički lideri na konferenciji COP30 obavezali da će unaprijediti inicijativu za donošenje deklaracije „Divlje životinje za klimu“ (Wildlife for Climate Declaration).
IFAW je u međuvremenu pripremio deset praktičnih preporuka koje bi državama trebalo da pomognu da ulogu divljih životinja uključe u svoje nacionalno utvrđene doprinose, odnosno klimatske planove koje zemlje podnose u okviru Pariskog sporazuma.
Da li će takva inicijativa dovesti do formalnog priznanja u okviru UNFCCC-a zavisiće od spremnosti vlada da prihvate dva povezana, ali ipak različita nivoa argumenta.
Prvi je ekološka logika prema kojoj funkcionalne populacije životinja utiču na kapacitet ekosistema da skladište ili prenose ugljenik. Ta logika je široko prihvaćena i uglavnom uvjerljiva.
Drugi je okvir za precizno mjerenje tog doprinosa. Njega i njegovi tvorci još opisuju kao sistem koji se razvija.
Uloga divljih životinja u ublažavanju klimatskih promjena zaslužuje formalno mjesto u klimatskim raspravama. Biodiverzitet i smanjenje emisija dugo su tretirani kao odvojene oblasti, iako se u stvarnim ekosistemima ne mogu tako jednostavno razdvojiti. Izjava predstavljena u Bonu pokušava da tu podjelu ublaži i životinje uvede u središte razgovora o funkcionisanju ekosistema i njihovom klimatskom značaju.
Teži dio posla tek slijedi. Pregovarači će morati da odluče da li će novo mjesto divljih životinja u klimatskoj politici odmah povezati sa samouvjerenim obračunima ugljenika u gigatonskim razmjerama ili će zadržati oprezniji pristup, zavisan od vrste, područja i stanja konkretnog ekosistema.
Naučni dokazi dovoljno su snažni da opravdaju ozbiljno razmatranje uloge životinja, ali još nijesu dovoljno precizni da svaku obnovljenu populaciju pretvore u sigurnu količinu apsorbovanog ugljenika. Upravo će od načina na koji se ta razlika bude razumjela zavisiti da li će nova politika počivati na stvarnim ekološkim koristima ili na procjenama koje su otišle dalje od podataka.
Izvor:
https://www.ecoportal.me/koliko-divlje-zivotinje-mogu-pomoci-u-ublazavanju-klimatskih-promjena/
Ne propustite novosti, savjete i priče o zaštiti životne sredine koje redovno dijelimo.
Zaprati Zeleni talas na Instagramu
Lajkuj Zeleni talas na Facebooku
Zaprati Zeleni talas na X-u
Zaprati Zeleni talas na YouTube kanalu
