Sve više mladih preispituje odluke koje su ranije smatrane prirodnim dijelom odrastanja: da li imati djecu, kako planirati karijeru i može li se budućnost uopšte zamišljati sa sigurnošću. U pozadini takvih pitanja sve češće je strah od posljedica klimatskih promjena.
Stručnjaci taj osjećaj nazivaju eko-anksioznošću. Riječ je o emocionalnoj uznemirenosti izazvanoj klimatskom krizom i zabrinutošću zbog njenih posljedica po ljude, planetu i budućnost. Može se ispoljiti kroz strah, ljutnju, tugu, krivicu, bespomoćnost ili frustraciju, ali i kroz poremećen san, slabiju koncentraciju i preispitivanje važnih životnih odluka.
Podaci UNICEF-a pokazuju razmjere problema iz kojeg ta zabrinutost proizlazi. Sa sve težim toplotnim talasima suočava se 1,5 milijardi djece, gotovo dvije trećine dječje populacije u svijetu, dok je 1,2 milijarde izloženo ekstremnim vrućinama.
Za mnoge mlade zato klimatske promjene više nisu samo tema iz naučnih izvještaja, političkih rasprava ili postapokaliptičnih holivudskih blokbastera. One su dio svakodnevnog života, dnevnih informacija sa tv-a i interneta i utiču na način na koji razmišljaju o sopstvenoj budućnosti.
Eko-anksioznost je emocionalna uznemirenost izazvana klimatskom krizom i zabrinutošću zbog njenih posljedica po ljude, planetu i budućnost
Istraživačice Imperijal koledža u Londonu Ema Lorens i Džesika Njuberi Le Vej smatraju da je eko-anksioznost uglavnom razumljiva reakcija na klimatsku krizu, a ne dokaz mentalnog oboljenja. To, međutim, ne znači da njene posljedice treba zanemariti.
Eko-anksioznost postaje štetna kada počne da remeti svakodnevno funkcionisanje, utiče na san i koncentraciju ili sužava prostor u kojem mlada osoba može mirno da razmišlja o životu koji je pred njom.
„Mnogi mladi nam govore da osjećaju da im je budućnost ugrožena zbog klimatskih promjena“, navele su Lorens i Le Vej u pisanim odgovorima za Anadolu Ajansi. Prema njihovim riječima, neki mladi više nisu sigurni da je ispravno donositi djecu na svijet čiju budućnost vide kao nestabilnu. Drugi se pitaju hoće li zbog klimatskih promjena uopšte moći da žive i rade onako kako žele, bilo danas ili u godinama koje dolaze.
Takva osjećanja potvrđuju i istraživanja. Prema studiji Evropskog portala za mlade, 75% ispitanika reklo je da se plaši budućnosti, dok je njih 85% izrazilo makar umjerenu zabrinutost zbog klimatskih promjena
Još jasniju sliku dalo je istraživanje objavljeno 2021. godine u časopisu The Lancet Planetary Health. Obuhvatilo je 10.000 mladih uzrasta od 16 do 25 godina u deset zemalja. Njih 59% bilo je veoma ili izuzetno zabrinuto zbog klimatskih promjena, a više od 45% kazalo je da ta osjećanja negativno utiču na njihov svakodnevni život.
Tri četvrtine učesnika budućnost je opisalo kao zastrašujuću. Gotovo 56% smatralo je da je čovječanstvo osuđeno na propast, dok je 39% reklo da zbog klimatske krize oklijeva da ima djecu.
Psihoterapeutkinja i predavačica na Univerzitetu Bath, Karolajn Hikman, ranije je vjerovala da su same klimatske promjene glavni izvor uznemirenosti među mladima. Kroz razgovore sa djecom i adolescentima došla je do drugačijeg zaključka.
„Najveću uznemirenost zapravo izazivaju propusti i nečinjenje odraslih, naročito vlada, koje ne preduzimaju mjere protiv klimatskih promjena i ne štite stanovništvo“, kazala je Hikman za Anadolu Ajasu.
U riječima mladih često je prepoznavala osjećaj nepravde. Njihova poruka, kako je objasnila, svodila se na jednostavno pitanje: zašto oni moraju da se nose sa posljedicama problema koji nisu izazvali?
„Shvatila sam da mnoga djeca i mladi o tome govore riječima: ‘Nije pošteno. Mi moramo da se nosimo s ovim, iako ga nismo izazvali’“, rekla je Hikman. Zbog toga eko-anksioznost ne počiva samo na strahu od poplava, požara, suša ili ekstremnih temperatura. U njoj može postojati i osjećaj da su djecu napustili odrasli i institucije od kojih očekuju zaštitu.
Za mlade koji prate naučna upozorenja, a istovremeno ne vide dovoljno snažan odgovor vlasti, razlika između onoga što im se govori i onoga što se zaista preduzima postaje dodatni izvor nesigurnosti.
Eko-anksioznost se bilježi u različitim državama i kulturama, ali nisu svi ljudi podjednako izloženi njenim posljedicama. Globalna istraživanja, prema riječima Lorens i Le Vej, pokazuju da je ona izraženija među stanovnicima područja koja su ranjivija na klimatske promjene. Veća je vjerovatnoća da će biti pogođeni i ljudi koji su već prošli kroz poplavu, požar, sušu ili neki drugi događaj povezan sa promjenom klime.
Na Filipinima su posljedice naročito izražene među pripadnicima siromašnijih zajednica i ljudima koji žive u manje sigurnim stambenim uslovima. Snažnu uznemirenost mogu osjećati i oni čiji su posao, egzistencija, kultura ili način života neposredno povezani sa zemljom i prirodom.
Istraživanje objavljeno u časopisu The Lancet upravo je na Filipinima zabilježilo najviši nivo straha. Čak 92% tamošnjih ispitanika reklo je da je budućnost zastrašujuća.
Najniži procenat među deset posmatranih zemalja zabilježen je u Finskoj. Ipak, i tamo je budućnost na isti način opisalo 56% mladih, što pokazuje da osjećaj nesigurnosti nije ograničen samo na područja koja trenutno podnose najteže posljedice klimatskih promjena.
Posebno osjetljiva mogu biti mlađa djeca. Analiza UNICEF-a pokazuje da su djeca mlađa od 13 godina koja su doživjela razaranja izazvana poplavama, šumskim požarima ili sušama, ili su im neposredno svjedočila, sklonija strahu da bi se katastrofa mogla ponoviti.
Klimatska uznemirenost ne mora započeti velikom poplavom, požarom ili gubitkom doma. Ponekad se najprije vidi u situacijama koje djeluju sasvim obično. Neuronaučnica Burdžin Ikiz navodi primjer djeteta koje tokom toplotnog talasa ne može da spava, a zatim se sljedećeg dana teško koncentriše. Slične posljedice može osjećati učenik izložen dimu šumskog požara ili zagađenju iz saobraćaja, koji ima glavobolje ili sve teže održava pažnju i prati nastavu.
Takva iskustva nisu beznačajna za mozak koji se još razvija. Sistemi zaduženi za prepoznavanje prijetnji, regulisanje emocija i donošenje dugoročnih odluka sazrijevaju tokom djetinjstva i adolescencije, zbog čega dugotrajna izloženost stresu može imati poseban značaj.
„Vrućina može da poremeti san i oteža regulisanje pažnje, emocija i ponašanja. Zagađenje vazduha povezano je sa razlikama u kognitivnom razvoju i lošijim rezultatima na testovima pažnje, pamćenja i učenja“, kazala je Ikiz za Anadolu Ajasu.
Trajni stres povezan sa klimatskim promjenama, dodala je, može zadržati pažnju mlade osobe na opasnosti i neizvjesnosti. Kada takvo stanje potraje, postaje teže usmjeriti energiju na školu, odnose sa drugima i planove koji nijesu neposredno povezani sa prijetnjom.
Mlada osoba ne mora neposredno doživjeti šumski požar ili poplavu da bi osjetila njihov psihološki uticaj. Snimak iz zapaljene šume danas gotovo istog trenutka može stići na telefon djeteta udaljenog hiljadama kilometara.
Ovog ljeta Evropom su kružili snimci ljudi koji žure u prodavnice kako bi kupili posljednji preostali klima-uređaj ili ventilator. Vidjele su se porodice koje prozore prekrivaju aluminijumskom folijom i reflektujućim materijalima, kao i stanovnici koji prave improvizovane prepreke ne bi li zadržali toplotu izvan svojih domova.
Iza tih svakodnevnih prizora nalazio se ozbiljan bilans. Prema podacima sistema EuroMOMO, u Evropi je od 22. do 28. juna zabilježeno 10.650 smrtnih slučajeva više od očekivanog. Bilo je to tokom rekordnog toplotnog talasa koji je zahvatio Francusku, Španiju, Ujedinjeno Kraljevstvo i druge djelove kontinenta. Mladima koji te prizore gledaju iz drugih zemalja nije teško da zamisle koliko bi lako slična opasnost mogla stići i do njih.
Hikman zato smatra da direktno iskustvo nije jedini put kojim nastaje klimatska uznemirenost. Slušanje priča o ljudima koji su morali da bježe pred požarima može imati podjednako snažan uticaj kao i neposredna blizina katastrofe.
Kada dijete izrazi zabrinutost zbog klimatskih promjena, prva reakcija odraslih često je pokušaj da ga umire. Mogu mu reći da ne brine i da će na kraju sve biti u redu. Problem je u tome što djeca i sama vide rekordne temperature, požare i poplave. Jednostavno uvjeravanje da nema razloga za strah može zato djelovati kao umanjivanje onoga što prepoznaju i osjećaju. Stručnjaci smatraju da je važnije ponuditi im iskren razgovor i mogućnost da nešto učine. Ikiz navodi da smisleno zajedničko djelovanje može osjećaj bespomoćnosti pretvoriti u osjećaj svrhe.
U tome bi važnu ulogu mogli imati nastavnici i savjetnici. Njihova obuka trebalo bi da im omogući da prepoznaju eko-anksioznost, a da pritom ne umanjuju zabrinutost mladih i ne tretiraju ih automatski kao osobe sa mentalnim oboljenjem.
Odgovornost, ipak, ne može ostati samo na porodicama, školama i pojedincima.
Nečinjenje političkih lidera jedan je od glavnih uzroka klimatske uznemirenosti, upozoravaju Lorens i Le Vej.
„Vlade i javne institucije moraju preduzeti konkretne mjere kako bi stvorile sigurniju klimatsku budućnost“, zaključile su istraživačice.
Za mlade nije presudno samo da čuju kako njihov strah ima smisla. Potrebno im je i da vide da odrasli i institucije razumiju razloge tog straha i da su spremni da djeluju.
Izvor:
Ne propustite novosti, savjete i priče o zaštiti životne sredine koje redovno dijelimo.
Zaprati Zeleni talas na Instagramu
Lajkuj Zeleni talas na Facebooku
Zaprati Zeleni talas na X-u
Zaprati Zeleni talas na YouTube kanalu
